25 Oct Internet, morski Psi, kablovi – interesantna priča
Mislite da su kablovi prevaziđeni? Razmislite još jednom
Prvi transatlantski telegrafski kabel koji je spajao Newfoundland i Irsku aktiviran je 1854. godine. Četiri godine kasnije, poslata je prva poruka koja je preko Atlantika putovala nevjerovatnih 17 sati i 40 minuta. Niko nije slutio da će danas gomila komunikacijskih kablova činiti osnovu mreže i da joj su među najvećim neprijateljima – morski psi.
Prvu poruku je na ovaj način poslala kraljica Viktorija predsjedniku Jamesu Buchananu te davne 1858. godine. Pet stotina i devet znakova koliko je poruka bila duga potrebno je bilo slati gotovo cijeli dan, ali to je i dalje bilo brže od slanja poruke brodom. I ako je ovaj prvi podmorsko-komunikacijski poduhvat trajao nešto manje od mjesec dana, bio je značajan – zahvaljujući njemu dokazano je da je ovakav način komunikacije moguć na velikim udaljenostima. Do novog, sličnog projekta prošlo je još šest godina, a onda je vremenom položen bezbroj ovakvih kablova. Naslijedili su ih telefonski podmorski kablovi, a nakon toga optički kablovi – glavni “krivci” za brzi internet koji danas koristimo.
Prema podacimaTeleGeographyja (projekat Submarine Cable Map) za 2016. u svijetu trenutno postoji 321 kablovski sistem koji je aktivan, u izgradnji ili će biti kompletiran do kraja ove godine; od toga 293 rute su aktivne, a a planirano ih je još 28.
Uprkos činjenici da je od polaganja prvog telekomunikacionog kabla prošlo više od 150 godina i danas je njihovo postavljanje težak, spor i skup posao, pa nije neobično što se IT divovi poput Google-a i Facebook-a aktivno uključuju i finansiraju takve projekte. O važnosti ovakvih kablova svjedoči i činjenica da se više od 99 odsto prenosi podmorjem.
Posebno opremljeni brodovi polako putuju okeanima i prema pažljivo odabranim planovima (kako bi se izbjegli grebeni, pukotine, korali, olupine i dr.) polažu planirane kablove koji će povezivati posebne kopnene stanice. Naravno, umjesto prvobitnih mjesec dana, očekivani vijek trajanja današnjih podmorskih kablova je 25 godina.
Na prvi pogled djeluje da su kablovi u podmorju na sigurnom, ali situacija je mnogo složenija. Morski psi iz još uvijek nepoznatih razloga vole da grizu dugačke podmorske kablove, ogromna sidra ih mogu oštetiti bez ikakvih problema, a tu su i zemljotresi i sve ostale nezgode koje se mogu dogoditi na velikim dubinama (primjera radi, kabel koji povezuje Japan i SAD se na jednom dijelu nalazi na dubini preko 8,000 metara).
Tu je posebno zanimljivo istaći da kablovi koji se polažu u najveće dubine imaju mnogo manji promjer (par centimetara), a u manjim dubinama (hiljadu metara i manje) oni budu višestruko deblji radi zaštite (morski psi su definitivno jedan od razloga). Naravno, popravke su moguće i često potrebne, ali su i prilično skupe i komplikovane što pri većoj dubini postaje značajan problem.
Sve ovo zvuči vrlo neekonomično i nepotrebno, ako pomislimo da ljudi imaju mogućnost komunikacije satelitima. Međutim, uprkos napretku tehnologije, komunikacijski kablovi su brži, pouzdaniji i jeftiniji od svemirskih rješenja. Satelite često prate velika kašnjenja signala i gubitak podataka. Zahvaljući optičkim kablovima koji se danas koriste moguće je prenositi informacije brzinom koja dostiže čak 99,7 odsto brine svjestlosti. O mogućnosti isključivog oslanjanja na satelite mogu svjedočiti hiljade naučnika koji istražuju klimatske promjene na Antarktiku (jedinom kontinentu bez kablovske veze) – oni stvaraju više podataka nego što je moguće prenijeti postojećom komunikacijskom infrastrukturom (geostacionarnim satelitima).
Još jedna zanimljivost vezana za podmorske kablove jeste i da ih obožavaju špijuni. O tome je posebno govorio Edward Snowden koji je naveo da se vlade širom svijeta odlučuju na spajanje podmorskim kablovima za potrebe prikupljanja informacija. Kablove je moguće iskoristiti i kao svojevrsno oružje za sabotažu, što se u novije vrijeme dogodilo 2013. godine u Egiptu.
izvor: Submarine Cable Map